Korupcija kao gravitacija-spasa nema!

Vlada Ive Sanadera donijela je jos jedan vazan dokument koji ce zasigurno, kao i sve sto je ta vlada napravila u ovome mandatu (po cemu je jednaka onoj prethodnoj vladi!) stubokom izmijeniti svakodnevnicu hrvatskih gradjana. Vlada je naime donijela ‘Nacionalni program suzbijanja korupcije’ koji ce biti osnova za djelovanje u naredne dvije godine.

Iako je Ivica Racan napao Ivu Sanadera na pasja kola, tvrdeci kako je ovo ‘najkorumpiranija vlada dosad, a donosi ovakve zakone’ ne bismo se slozili s Racanom naprosto zato jer je za njegove vlade korupcija premasila svaku razumnu granicu a u tome je bila tako uspjesna da velik dio najvecih skandala nikad nije dospio do usiju javnosti.

Ili je pak prema ustanovljenom pravilu, najveci dio optuzbi ignoriran – a kad se politika necim ne bavi, onda, zna se, to ni ne postoji…

Nastojat cemo komentirati najvece promasaje ovog dokumenta koji kao i njegov prethodnik iz 2002 (‘Nacionalni program za suzbijanje korupcije…) ima veliku priliku nikad ne odmaknuti dalje od saborskih klupa. Novi dokument se hvali razlikama u odnosu na onaj iz 2002 tvrdeci da je prvi stavljao naglasak na ‘politicku volju’ a ovaj danasnji se temelji na ‘provedbi’. Drugim rijecima, onaj prvi nije proveden jer nije bilo politicke volje sto automatski implicira da politicka volja za provodjenje takvog antikorupcijskog programa u ovome trenutku nije u pitanju.

Prvo i osnovno pitanje jest sljedece: kada i u kojim slucajevima zakoni ostaju prazno slovo na papiru? U Hrvatskoj, uci nas iskustvo, to se dogadja onda kad provodjenje zakona steti interesima pojedinaca ili mnostvu u vlasti. Kad zakon pravi ‘sistemske prepreke’ djelovanju politicke moci, takav se zakon ne provodi.

Korupcija na sve strane

Gdje dakle Sanaderova vlada vidi najvece probleme s korupcijom? Prema ovome dokumentu, vidi ih u sudstvu, zdravstvu, lokalnoj samoupravi i politickim strankama odnosno njihovom financiranju. Dok je zdravstvo tipicna tercijarna djelatnost koja ovisi o drzavnoj riznici, sudstvo je organ drzavne vlasti, lokalna samouprava je dio politicke vlasti a politicke stranke su opcepriznati nacin politicke organizacije koji u izvjesnoj mjeri ovisi o drzavnoj kasi. Moze li se dakle o korupciji razgovarati baveci se pojavnim oblicima korupcije u takvim razlicitim dijelovima drzavne organizacije? Vjerojatno moze ali to ima jedan cilj a taj cilj je ne dohvatiti prave uzrocnike korupcije. To je posve ocito iz samog Sanaderovog dokumenta koji se nigdje i ne pokusava baviti uzrocima korupcije. To se samo naslucuje iz opceg usmjerenja dokumenta prema kompjuterizaciji drzavne uprave jer ona cini korupciju prekompliciranom ‘u primjeni’. Pri tom, zanimljivo je uociti kako je dokument strukturiran i kako zapravo u cjelini predstavlja vrhunski pokusaj psiholoske manipulacije.

No podjimo redom:

Sudstvo: postavljeno na prvo mjesto te prema tome, u percepciji Vlade, najvaznije za rjesavanje jer najvise iritira biracko tijelo.

U stvari, sudstvo je pod takvim utjecajem politike da osim u najbanalnijim slucajevima, sve sto sudstvo radi nije nista drugo doli politika sama. Sjetimo se banalnih kazni Srbima za zlocine u Skabrnji i istovremeno, razocaranja sto su policajci u Lori dobili osam ili manje godina zatvora. Dok se u Sjedinjenim Americkim Drzavama prave filmske serije o biranju porotnika koji ‘ne smiju biti pod utjecajem onoga sto su culi ili procitali u novinama’ u Hrvatskoj su suci ne samo pod pritiskom domace politike vec daleko vise pod pritiskom medjunarodne politike i baskonacnih manipulacija koje se tako plasiraju na domacu arenu.

Sudstvo je doista korumpirano samo ako se na korupciju gleda kao na politicki utjecaj a tu prosjecni gradjanin moze malo sto uciniti. Tko je nosio sunku sucu ili 1000 maraka?

Najcesi nacin manipulacije pravosudjem jest pasivnost prema 'nasim' sucima. Poznat je slucaj sutkinje na jednom dalmatinskom otoku koja je godinama prepisivala vlasnistvo nad kucama i terenima trecim osobama zato jer njezini nadredjeni nisu godinama reagirali na dojave o tome sto se zbiva.

Zdravstvo: zapravo zasluzuje prvo mjesto na Sanaderovoj listi. Kao i u slucaju sudstva, dokument Sanaderove vlade najvise polaze u ‘reforme’. To je poznata politicka metoda koja se dosta javlja i u ekonomiji; kad ne znas sto dalje, reformiraj! Reorganizacija i reforma carobne su rijeci koje daju legitimitet politickoj eliti a iza kojih ne stoji apsolutno nista. Osobito ne u drzavi koja svoje troskove za zdravstvo organizira oko naputaka Medjunarodnog monetarnog fonda ili ih zasniva na ekonomiji rasprodaje drzavnog bogatstva - jer se to tako u radi u vrijeme globalizacije.

Lokalna samouprava: kako kaze dokument, javnost ne pravi razliku izmedju lokalne i drzavne vlasti kad je rijec o korupciji. Pri tome Sanaderova vlada kaze: ‘… nakon lokalnih izbora pred ocima javnosti vodila se grcevita borba za lokalnu vlast sredstvima koja nisu politicka’. To kaze dokument pri cemu je svima jasno da ga je napisala ista ona vlada koja je u tim ‘grcevitim i ne-politickim borbama sudjelovala i sama, iz petnih zila kao uostalom i sadasnja oporba. I tu se, kao i u slucaju zdravstva navodi sve sto ‘bi trebalo napraviti’ ali se ne navodi kako bi to trebalo napraviti.

Politicke stranke:

Ovaj se segment drustva navodi posljednji kao da je njegov utjecaj na opcu korumpiranost drustvenog i politickoh zivota marginalan. U stvari, financiranje politickih stranaka jest vrh piramide od koje sve pocinje. Financiranje politickih stranaka od pojedinaca ili interesnih skupina u pravilu dovodi do djelovanja politike kakvim se pogoduje takvim financijerima, pojedincima ili skupinama. No plan za borbu protiv korupcije vlade Ive Sanadera vrlo promisljeno ovo stavlja na posljednje mjesto.

Drugim rijecima, vec u samom redoslijedu, dokument manipulira jtemom kojom se bavi.

Korupcija u principu ukljucuje nekakvo protuzakonito djelovanje sto je manje ili vise regulirano kaznenim zakonom. Zasto dakle treba korupciju obradjivati posebno od ostalih ‘grijeha’?

Grm u kojem lezi zec

Ono cime se Sanaderov dokument ne bavi jest cinjenica da je korupcija moguca samo u onome drustvu u kojem se njezino postojanje tolerira u vrhu politicke uprave. Nema drustva u kojem korupcija ne postoji u vrhu vlasti ali zato postoji na njenom dnu. Drugim rijecima, ovaj novi plan bavi se simptomima.

Od izbora 2000 godine pa sve do danas, nebrojeni su skandali u kojima je javnost saznavala kako su pojedini ministri koristili polozaj u vladi da bi sebi namaknuli osobnu korist. Zacetnik takve prakse bio je poznati poslovni covjek Goranko Fizulic koji se najrazlicitijim prevarama domogao brojnih trgovina u Zagrebu sto sve medjutim nije pravosudju predstavljalo inspiraciju da se pozabavi njegovom mastovitoscu. U vrijeme svojeg ministrovanja on je doduse firmu prepisao svojoj supruzi pa ga se zacudno ne moze teretiti za sukob interesa… I dok se pri rastavi braka imovina dijeli na pola, zeli li covjek ostaviti posao supruzi da bi mogao na miru biti ministar, to je posve moguce… Ako ste dakle ozenjeni, polovica svega je vase, osim ako ste ministar. U tome slucaju (p)ostajete ubogi supruznik….

Korupcija o kojoj se ovdje govori samo je vrh ledenog brijega. Sve osim tog vrha skriveno je od ociju javnosti. Samo ponekad, u javnosti dospiju price o ‘vladi u sjeni’ i pralelnim strukturama koje djeluju posve neovisno od javnosti. Cak i najmracnija prica danasnje Hrvatske, ona o pravim vlasnicima Zagrebacke banke (odreda viskopozicioniranim politicarima) ne nailazi na odjeke u javnosti koja nije u stanju razumjeti o cemu se radi. Sudstvo (korumpirano!) takodjer suti jer bi se i najmanjom reakcijom dalo za pravo ovim optuzbama.

Nevjerojatna korupcija u drzavnim poduzecima o kojoj se javnost brizno ne obavjestava pretvara sve ovo protiv cega se toboze bori ovaj novi Sanaderov dokument u djecju igru. Zbog cega je to tako? Poznat je slucaj stotina milijuna kuna teskog skandala u HEP-u is 2002-3 zbog kojeg je komentator koji je napisao clanak u Vjesniku pozvan u policiju s ciljem da se otkrije odakle mu podatci. Poznat je i skandal iz INE koji na jednak nacin zataskan s istog (visokog) mjesta. Bilo bi naivno ocekivati da stotine milijuna kuna nestaju u privatnim dzepovima te da se to zataskava iz Vlade. To je novac koji nestaje na tajnim racunima stranaka koje njime financiraju svoje politicke poteze i njime kupuju utjecaj.

Ovim je primjerima zajednicko to da su brojevi o kojima se radi astronomski (stotine milijuna kuna). Sasvim je nemoguce da su se tim novcem okoristili oni koji su takvom poslovanju bili najblize. Sto se dakle dogodilo s tim novcem?

Na takvo pitanje postoji samo jedan moguci odgovor: izvrsioci ovakvih poduhvata su pod patronazom svojih politickih mentora te se sve ovo provodi uz potpuno znanje i razumijevanje politicke elite. Jedan od mogucih odgovora na tajnu korupcije u INI jest da se tako dobijenim novcem financira jedna politicka stranka; buduci je direktor INE neposredno povezan s HNS-om ne treba dvojiti oko toga kamo nestaje novac iz INE te zbog cega se posve ocita korupcije ne sankcionira. Danas vladajuca stranka ima pak svoje 'pulene pa se time i moze objasniti zasto npr HDZ ne mijenja direktora INE - jer zna da bi u tom slucaju i njegovi izvori u drugim drzavnim poduzecima (HEP) nakon izbora dosli u pitanje.

Sama cinjenica da bez obzira tko je na vlasti nitko ne poteze pitanje ovakve politike govori samo jedno: sve politicke stranke ogrezle su u korupciji u toj mjeri da nikakve mjere tu vise ne mogu pomoci – osim ‘lustracije’. Dok je bio u vladi, donedavni predsjednik HNS-a Tomcic je preko 80% svekolike djelatnosti svojih poduzeca obavljao u poslovima s drzavom. Njegov HNS-ovski pandan Cacic unistio je brojna poduzeca no kao minister graditeljstva takodjer je radio najvise s drzavom. Gradio je stanove koji su se poceli raspadati prije nego su useljeni a onda je s ministarskog polozaja tu pojavu bahato komentirao sljedecim rijecima: “Ti stanovi imaju garanciju…”! Povjerenstvo za sprecavanje sukoba interesa dosad nije pronaslo niti jedan slucaj te pojave a sto ni ne cudi jer povjerenstvo vuce korijene od istih onih politickih struktura koje su do vrata u korupciji.

Moze li dakle novi Sanaderov dokument napraviti ista protiv korupcije? Masivna korupcija je u samim temeljima funkcioniranja politickog sistema i dok se korupcija ne ukloni odatle, nikakve antikorupcijske mjere usmjerene na korupciju u zdravstvu ili lokalnoj samoupravi ne mogu donijeti rezultate. Korupciju ne moze rijesiti ista ekipa politicke elite koja funkcionira koristeci korupciju kao bitan element politicke masinerije.

Novi dokument posve ispravno zakljucuje da su ‘politicka volja i odlucnost vlasti presudne za suzbijanje korupcije’. Kako onda objasniti tvrdnju da nema dokaza za postojanje korupcije u zdravstvu a istovremeno lijecnik biva osudjen da vrati mito koje je primio od pacijenta iako ga se ne goni za posve ocitu korupciju?? Ako je cak i jedan lijecnik nedodirljiv, je li moguce ocekivati da ce nastradati (bilo koji) politicar?

Ili, je li na primjer korupcija kad grad Zagreb propise urbanisticka pravila a onda ih se ne drzi naprosto zato jer izdavanjem gradjevinskih dozvola van zakonskih okvira podize vlastite prihode od rente? Jer posve razumljivo, poduzetnici placaju gradjevinske dozvole kako bi mogli zaraditi na gradnji i tko moze dokazati da nisu podmazivali gradske sluzbenike? U poslu u kojem svi imaju koristi (i grad kroz povecane prihode i poduzetnici kroz vece povrsine gradnje) tko ima interes baviti se tricarijama poput pitanja, je li korupcija ili nije izdavati gradjevinske dozvole koje su van zakona?

Zakljucak svega je ovaj: Hrvatskoj ne trebaju nikakve nove strategije i taktike borbe protiv korupcije. Hrvatskoj treba sudstvo koje ce spavati sa zakonom pod jastukom a ne s telefonom na kojeg se s druge strane javljaju politicari ili oni koje politicari stite. Taj isti Ivo Sanader borio se rukama i nogama protiv tvrdnji da mu je ministar vanjskih poslova korumpiran sve dok mu afera nije nacela autoritet; tek tada ga je ‘toboze’ oslobodio duznosti ministra.

Korupcija je pojava koja omogucava pojedincima ili grupama da dodju do novcane ili neke druge koristi izbjegavajuci zakone ili zakonske procedure. Jedino sto se toj pojavi moze suprotstaviti jest kaznjavanje pocinilaca bez obzira jesu li predsjednici vlade, ministri, direktori ili bilo kakvi drzavni sluzbenici. No, dok se suci budu postavljali prema svojim stranackim naklonostima ili dok ce im karijera ovisiti o tome kome su se od politicke elite zamjerili, za to ima male sanse.

Smisljanje sve novih planova za borbu protiv te pojave mazanje je ociju javnosti, kako domacoj tako i stranoj.

(Josip)

Anonimno pismo (HEP-pismo)